HR menadžerica koja u slobodno vrijeme podučava moderni trbušni ples
ZAGREB, 6. listopada 2021. - Odnedavno se HR odjelu na poziciji HR Business Partnera u GlobalLogic Hrvatska pridružila Vedra Regul Erent Ondrušek. Vedra je vrlo brzo pohvatala ključne informacije i istaknula se proaktivnošću što ne čudi jer je i njen život vrlo dinamičan i interesantan. Naime, Vedra uz malog sina koji je tek prohodao i krenuo u jaslice i muža, ima još nekoliko “ljubavi” – prije svega svoju plesnu školu Dhalia
te HR blog The Trillian.
Ljubav prema HR-u je već dugo bila prisutna, a nakon par godina rada u području razvoja i školovanja djelatnika završila je poslijediplomski studij HR menadžmenta te stekla potrebno iskustvo za rad u velikim kompanijama. S druge strane, Vedra je znalac u mnogim vrstama plesova, no u posljednje vrijeme fokusirala se na Tribal Fusion Belly dance. Kao što samo ime govori radi se o trbušnom plesu, inačici orijentalnog plesa koja je više usmjerena prema modernom izričaju. Vedra je spremno odlučila s nama podijeliti informacije o ovim zanimljivim hobijima.
Od tinejdžerskih dana gajiš ljubav prema plesu. Kako i zašto si se odlučila za ples i koje plesove prakticiraš?
Kao djevojčica sam se upisala u Školu suvremenog plesa Ane Maletić. Završila sam osnovnu i srednju školu za suvremeni ples (uz gimnaziju) i uz nju doživjela mnogo toga. Naime, suvremeni ples je umjetnost koja prenosi umjetničke poruke, a one često znaju biti i neugodne. Samim time, i pokreti publici znaju biti čudni i neprirodni. Nakon 10 godina suvremenog plesa, došlo mi je da promijenim stil plesa i tako sam naišla na svoju ljubav koja traje sve do danas - Tribal Fusion Belly dance.
Ako se ne varam, radi se o plesu koji isprva asocira na orijentalni trbušni ples. No, to je ipak nešto posve različito. Možeš nam opisati specifičnosti ove vrste plesa?
Ovo je ples koji spaja tehnike modernog i orijentalnog plesa te mnogih drugih vrsta plesova. Pleše se na glazbu koja ne mora biti izvorno orijentalna, dapače, poželjna je elektronička vrsta glazbe. I sama riječ “fusion” naglašava da se radi o fuziji više vrsta plesova, dok trbušni ples zadržava kao osnovnu formu. Tribal Fusion ima kvalitetu snage i izrazite mišićne kontrole prilikom izvođenja pokreta te je više statičan u odnosu na orijentalni ples, koji je “lepršaviji”.
Što je ključno u ovoj vrsti plesa. Pretpostavljam da nije lako izvesti pokrete s trbuhom. Kako i koliko je potrebno trenirati da bi se to moglo učiniti?
Osnove se mogu naučiti u 2-3 godine, ali dalje je zaista stvar u nijansama i u tome koliko će se osoba udubiti u detalje. Primjerice, ja sam upisala Fitness učilište da dobijem bolji uvid u lokomotorni sustav. To mi je zaista pomoglo da shvatim koji mišić treba biti statičan, a koji mišić treba raditi izolaciju. Ta znanja su nešto kao prečica pomoću koje se tehnika može savladati lakše i brže. Ta znanja, naravno, dijelim i sa svojim učenicama.
Kako se osjećaš dok plešeš? Da li si u potpunosti koncentrirana na izvedbu ili imaš određenu interakciju s publikom?
U početku sam na nastupima imala srce u grlu i šum u ušima pa se nisam mogla skoncentrirati ni na što. Radila sam smiješne grimase i sve slike i snimke su mi u početku bile ružne.
Onda sam 2014. dobila priliku nastupiti na međunarodnom festivalu u Engleskoj na istom showu s najvećim zvijezdama Tribal Fusiona. Naravno da sam poludijela od treme i počela sam sastavljati koreografiju četiri mjeseca unaprijed. Vježbala sam svaki dan bez iznimke iste pokrete 120 dana zaredom. Izašla sam na pozornicu, potpuno preplavljena tremom, ali mišićna memorija je odradila svoje i izvela sam svoju točku bez problema.
Nakon tog događaja više nikada nisam imala tremu prije nastupa. Sada plešem samo zato što to volim i jer imam neku poruku koju želim podijeliti s publikom. Obično se poistovjetim s pjesmom i njenim tekstom ili ugođajem i nastojim na publiku prenijeti taj osjećaj. Ako me i ulovi trema, samo zamislim da plešem sa svojom plesnom skupinom i brzo prođe.
Vrlo često kroz koreografije, bilo grupne, bilo solo, kanaliziram svoje životne situacije. Tako je, primjerice, nastala grupna koreografija Revolution kada sam se vratila iz Berlina gdje sam neko vrijeme živjela i gdje sam se izgubila u svojim ciljevima. Koreografija The Evil Queen je nastala kada sam shvatila da u životu previše popuštam drugima i da se ponekad trebam izboriti za sebe. To Nie Ptak u simboličnom bijelom kostimu je nastala kao podsjetnik da trebam ostati vjerna sebi, a ne se praviti da sam netko drugi kako bih se nekome svidjela.
Najljepši mi je doživljaj kad mogu pogledati u publiku svjesna da je ispred mene 300 ljudi i biti potpuno sretna i smirena te podijeliti svoje poruke s njima, iako ih oni možda ne mogu u potpunosti dokučiti.
Školu plesa Dhalia imaš zajedno s nekoliko partnerica. Što sve podučavate i tko su tipični polaznici?
Moje partnerice su zapravo s godinama postale moje prijateljice i zajedno vodimo Plesni centar Dhalia. Podučavamo tri vrste trbušnog plesa: orijentalni ples, ATS grupnu improvizaciju te Tribal Fusion.
Naše polaznice su uglavnom vrlo samosvjesne žene koje se dobro osjećaju u svom tijelu. U školi vlada zdrava atmosfera u kojoj se međusobno bodrimo i potičemo, a najveća vrijednost nam je zajedništvo.
Zbog toga ne podržavamo natjecateljski duh, već potičemo naše članice da, ako se moraju natjecati, neka se natječu same sa sobom i rade na sebi.
Da li si nastupala/nastupaš na nekim plesnim događanjima u Hrvatskoj i inozemstvu? Pred kakvom publikom? Jesu li to bila natjecateljska, zabavna ili umjetnička događanja?
Uglavnom umjetnička. Svake godine u lipnju organiziramo predstavu u kazalištu na kojoj nastupaju sve polaznice naše škole. Osim školskih produkcija i domaćih festivala, nastupala sam više puta na festivalima Ljubljani, Beču, Budimpešti, Karlsruhe, Hannoveru, Dusseldorfu i Berlinu.
Osobno sam vrlo izbirljiva po pitanju mjesta nastupanja. Cijenim kolegice koje znaju izvesti dobar show u restoranu, na vjenčanjima ili u javnom prostoru na ulici, no ja osobno nisam tip za to. Više volim umjetnički i ekspresivni aspekt ovog plesa te aspekt poučavanja i osnaživanja ljudi kroz ples. Zato se osobno ne osjećam dobro ako plešem samo za usputnu zabavu.
Osim plesa, tvoja druga velika ljubav je HR. Završila si poslijediplomski studij iz tog područja, a od ove godine si pokrenula blog The Trillian. Što objavljuješ i što želiš postići?
Na mom disku su se nakupili kvalitetni tekstovi koje sam pisala u obliku seminara i ispitnih radova za kolegije na studiju HR menadžmenta. Naprosto sam shvatila da bi bilo šteta ne podijeliti ih sa svima, ali na način da ih svi mogu primijeniti na sebi.
Kao najvažniji tekst izdvojila bih svoj znanstveni rad i istraživanje na temu onboardinga novih djelatnika i kako on utječe na kasniju angažiranost na poslu. S obzirom na to da sam imala malu bebu, taj rad je nastajao 6 mjeseci na način da sam pisala svaki dan po 3 sata dok je on spavao ili dok ga je netko čuvao.
Nažalost, djelatnici ljudskih potencijala imaju toliko zadataka da se na kraju ne stignu baviti onima zbog kojih su tu - ljudima. Ne stignu im reći kako se nositi sa stresom, kako riješiti konflikte, kako asertivno komunicirati, kako se nositi s nepravdom na poslu, kako odrediti prioritete.
Također me veseli intervjuirati stručnjake u pojedinom području. Osim što je to izvrsna prilika za networking, volim saznati nove stvari iz iskustva i struke drugih ljudi.
Kako za jednog stručnjaka za HR izgleda idealno mjesto rada? Da li se rad od kuće, kojem svjedočimo zadnje dvije godine, uklapa u tu viziju?
Kao i za sve ljude, idealno mjesto rada je na plaži u ljuljačci između dvije palme. Šalu na stranu, koliko god je korona oduzela mnoge živote, moramo joj zahvaliti na tome što je svijet shvatio da se posao može kvalitetno odraditi i ako nismo baš svaki dan u uredu.
Osim pandemije, budućnost mjesta rada će uskoro formirati i generacije milenijalaca te generacije Z koji će u idućem desetljeću zauzeti veliku većinu radnih mjesta. Pretpostavlja se da će oni biti izrazito skloni digitalizaciji svih radnih procesa te da će cijeniti mogućnost hibridnog radnog mjesta, odnosno kombinacije rada od kuće i rada iz ureda. No, ono što će dodatno formirati ovu vrstu mjesta rada je pretvorba rada od kuće u rad od - bilo kuda.
GlobalLogic već strateški promišlja o regulativama kojima bi svojim zaposlenicima jednog dana mogla omogućiti work from home pretvoriti u work from anywhere. Iskreno, jedva čekam biti dio provedbe ovakvih promjena.
Način praćenja radne uspješnosti (produktivnosti) usko je vezan uz temu rada na daljinu. Naime, ako se nečiji rad prati prema broju sati koje netko provede sjedeći na stolcu, a ne prema tome koliki je posao obavio, onda je poslodavac u velikom problemu. Mnogi se voditelji žale da su “izgubili kontrolu” nad svojim zaposlenicima. No, to ne mora biti tako. Postoji čitav niz alata, ali i soft skillova koji se mogu naučiti kako bi se posao ipak kvalitetno obavio i na daljinu.
Ono što se svakako gubi radom od kuće je socijalizacija i druženje s kolegama. Ta povezanost s organizacijskom kulturom je ljepilo koje zaposlenike veže uz određenu organizaciju. To je važno i za nove djelatnike koji dolaze u novu okolinu i treba im pružiti socijalne kontakte kako bi počeli osjećati da su dio tima. Iz tog razloga je hibridno radno mjesto po mom mišljenju idealno za work-life balans. Naravno, sama provedba i organizacija takvog načina rada je zasebna tema na koju bi se mogli napisati mnogi znanstveni radovi.
Interesantno je na koji način si odredila ime bloga. Možeš li malo ispričati o tome?
Priča o Trillian fascinira me već petnaestak godina otkada sam pročitala kultnu knjigu Hitchhiker’s Guide to the Galaxy autora Douglasa Adamsa. Priča ide otprilike ovako.
Tricia McMillan, astrofizičarka željna putovanja i novih doživljaja, dolazi na party pod maskama. Na njemu upoznaje predsjednika Svemira koji ju poziva na svoj svemirski brod. No, ona je zaboravila svoju torbicu u drugoj prostoriji i odlazi po nju. Nažalost, kada se vratila, više nije bilo vanzemaljca koji će ju odvesti na putovanje u Svemir.
Međutim, njena se ličnost u trenutku odluke podvojila. Naime, Trillian u njoj se odvojila i nije tratila vrijeme, već je otišla na putovanje života. Provela je život tumarajući Svemirom i putujući kroz galaksije i kroz vrijeme. Za to je vrijeme Tricia patila od dosade na Zemlji.
Pouka ove priče je: budi i ti Trillian, a ne Tricia! Ne žali za propuštenim prilikama, već svaki dan gradi svoj put do uspjeha.
Baš kao i lik koji te inspirirao za ime tvog bloga voliš putovati i istraživati nešto novo. Nedavno si bila na putovanju na Maldivima i to s bebom od 4 mjeseca. Kakvo je to bilo iskustvo?
Da, volim putovati. Od dalekih putovanja izdvojila bih Filipine, Jamajku, Texas i Maldive. Ovo posljednje putovanje organizirao je moj muž kao poklon za to što sam izdržala trudnoću i porod našeg sina.
Zašto baš Maldivi? Na većini destinacija mora se ujutro sjesti na neko prijevozno sredstvo (često sklepani tricikl) i zaputiti se na udaljenu plažu. To s malom bebom nije izvedivo, ako ništa drugo, zbog sunca. No, Maldivi imaju smještaje na malim pješčanim atolima, što znači da ti je plaža ravno ispred sobe i ne moraš nikamo.
Naravno, to putovanje nije bilo lako. Kao prvo, svijet je bio usred korona krize, a cjepivo još nije bilo dostupno. Tresli smo se prije rezultata PCR testa koji je bio potreban za ulaz u avion i državu. Kao drugo, beba je još bila mala i tek smo se navikavali na suživot s njim.
Srećom, na putovanju smo bili presretni i sve je prošlo u najboljem redu (detaljni opis putovanja na Putoholičari
Gdje sebe vidiš za 10 godina?
The Trillian
bi do tada već trebao prerasti iz malog bloga u poduzeće koje se bavi pomaganjem organizacijama u ostvarivanju svojih ciljeva. Hoće li to biti full-time ili samo kao dodatni posao, ovisi o puno faktora. Profesionalno ću biti 10 godina iskusnija nego sada, zasigurno ću završiti i još nekoliko certificiranih programa te vjerujem da ću znati uložiti to znanje na učinkovit način.
Nadam se da ću i dalje plesati s istom ekipom prijateljica kao i do sada zato što godine nikada ne bi trebale biti prepreka za ples. Dapače, s godinama se samo stiče dodatna mudrost i sigurnost u stavu, što oplemenjuje svaki nastup. Također, muž i ja volimo planirati previše unaprijed i već smo se dogovorili da za 10 godina idemo u Grčku i Egipat zato što nam sin tada počinje učiti o starim civilizacijama. Znam da to nekima zvuči suludo, ali meni je to sasvim logičan plan :D
Poruka za kraj – savjet kako biti zadovoljan na poslu, kako pronaći idealan hobi i sl.
Za zadovoljstvo na poslu su većinom zaduženi vanjski faktori na koje ne možemo utjecati. Međutim, možemo utjecati na to kako ćemo mi reagirati na vanjske podražaje, a to odlučujemo s obzirom na svoje prioritete.
Konkretno, savjetujem svakome vježbu određivanja prioriteta. Smatram da bi svaka osoba trebala odrediti što im je važno u ovim područjima: zdravlje, karijera, novac, obitelj, ljubav, društveni život, osobni razvoj. Tek kada shvatimo što nam je zaista važno, možemo djelovati u tom smjeru.
U svakom slučaju ne želim soliti pamet – smatram da svatko zna što je najbolje za njega. Samo ponekad treba malo strukture, hrabrosti i podrške okoline da se u tome nečemu zaista i ostvari 🙂